U ovom članku
Koliko prošlosti poznajemo kroz ono što je opstalo, a koliko nam izmiče?
Pitanje zaborava jedno je od polazišta mojega pisanja. Kada razmišljamo o prošlom svijetu, prirodno polazimo od onoga što je ostalo. Zanima me i druga strana: znanje koje nije zapisano, svakodnevica koja nije sačuvana i iskustva koja iza sebe nisu ostavila prepoznatljiv trag.
Nedostatak traga otvara pitanje, ali ga sam ne rješava. Pretpostavku o izgubljenom znanju potrebno je povezati s nečim što se može ispitati: predmetom, zapisom, usporedivim postupkom ili kontekstom nalaza. Time pitanje dobiva smjer umjesto unaprijed određenog odgovora.
U književnom svijetu EL MAN LU ANA postavljam drukčiji početni uvjet: što ako postoji svjedok koji pamti ono što su drugi izgubili? Takva je mogućnost dio fikcije. Omogućuje mi istražiti teret sjećanja i odgovornost prema ljudima koji prošlost više ne mogu provjeriti.
Ova bilješka zato povezuje dvije razine istog interesa: pitanje o tragovima prošlosti i slobodu zamišljanja života koji je tim tragovima možda prethodio.
Što zapravo nazivamo nestalim svijetom?
Kada izgovorimo da je neki svijet nestao, lako zamislimo jedan dramatičan trenutak. Mene zanima i sporiji nestanak: promjena jezika, prekid u prenošenju vještine, zapis koji više nitko ne čita ili predmet kojemu je sačuvan oblik, ali ne i izvorna namjena.
Takvo razmišljanje širi pitanje civilizacije izvan zidova i velikih građevina. Svijet ljudi čine i dogovori, postupci, odnosi i načini na koje svakodnevno koriste ono što znaju. Što od toga može ostati vidljivo nakon što se okolnosti promijene?
Za književnost je to snažno polazište. Zamišljeni lik ne mora izgubiti sve predmete da bi izgubio svoj svijet. Ponekad je dovoljno da oko njega više nema ljudi koji razumiju zašto je nešto bilo važno, kako se nazivalo i što se njime željelo sačuvati.
Predmet, značenje i vještina
U razmišljanju o izgubljenom znanju korisno mi je razlikovati tri moguća gubitka. Prvi je gubitak samog nositelja: teksta, predmeta ili drugog traga. Drugi je gubitak načina čitanja, kada nešto ostaje pred nama, ali više ne razumijemo njegovu poruku. Treći je prekid vještine koja se održavala radom i pokazivanjem.
To su ovdje misaoni primjeri, a ne opis jedne određene civilizacije. Pomažu postaviti preciznije pitanje. Ako pretpostavimo da je nešto izgubljeno, želimo li pronaći predmet, razumjeti njegov znak ili rekonstruirati postupak kojim se služilo?
Odgovor mijenja i vrstu izvora koju tražimo. Jedna fotografija možda može pokazati oblik, ali neće sama prenijeti čitav način uporabe. Zapis može imenovati radnju, a ipak ostaviti otvorenim kako se ona u praksi izvodila.
Praznina traži pitanje, a zatim trag
Osjećaj da u poznatoj slici prošlosti nešto nedostaje može biti snažan poticaj. No praznina još nema unaprijed određen sadržaj. Moguće objašnjenje treba povezati s nečim što će i drugi čitatelj moći pregledati, usporediti i razumjeti.
Zato mi je važno razlikovati rečenicu da nešto ne znamo od rečenice da znamo što se ondje mora nalaziti. Prva otvara potragu. Druga već sadrži tvrdnju koja traži vlastito uporište. Između njih treba ostati dovoljno prostora za promjenu mišljenja.
Takav prostor ne čini prošlost siromašnijom. On čuva mogućnost da se iznenadimo. Ako unaprijed odlučimo što svaki nejasan trag mora značiti, mogli bismo previdjeti upravo ono što nam je u njemu bilo najneobičnije.
Pamćenje treba nekoga tko će ga čuvati
UNESCO-ov program Memory of the World usmjeren je na očuvanje dokumentarne baštine, pristup toj baštini i svijest o njezinoj važnosti. Taj suvremeni primjer podsjeća me da dostupnost zapisa nije nešto što nastaje samo od sebe. Potrebni su ljudi, ustanove i odluke o čuvanju.
U autorskom razmišljanju iz toga proizlazi pitanje odgovornosti. Što odabiremo sačuvati? Što prepoznajemo kao vrijedno tek kada se približi mogućnost gubitka? Možemo li razumjeti prošlost ako imamo pristup samo jednom dijelu onoga što je o njoj ostalo?
Čuvanje nositelja i otvorenost prema njegovu čitanju povezani su poslovi. Jedan štiti trag od nestanka, drugi omogućuje da mu se netko ponovno obrati. U tome vidim svakodnevnu, ljudsku stranu onoga što se velikim riječima naziva pamćenjem svijeta.
Što ako se netko ipak sjeća?
EL MAN LU ANA polazi od književne mogućnosti da jedan svjedok pamti ono što je čovječanstvo zaboravilo. Takav početak otvara mnogo više od pristupa skrivenoj informaciji. On otvara teret života među ljudima koji nemaju isto iskustvo vremena.
Kako govoriti o nečemu što drugi ne mogu provjeriti na isti način? Kako razlikovati želju da se sačuva znanje od potrebe da se vlastiti pogled nametne kao jedini? Može li dugo sjećanje postati prednost, ali i prepreka razumijevanju onih koji žive drukčije?
Ta pitanja pripadaju zamišljenoj priči. Omogućuju da se razmišljanje o nestalim svjetovima vrati čovjeku: njegovoj usamljenosti, odluci da nešto prenese i odgovornosti za način na koji to čini. Pamćenje tada postaje odnos prema drugima.
Što prenosimo dalje?
Velika pitanja o izgubljenoj prošlosti mogu početi vrlo malim postupkom: sačuvati podatak o izvoru, ne odvojiti predmet od njegova konteksta, zapisati odakle potječe neka tvrdnja. Takav trag omogućuje da se budući čitatelj vrati korak unatrag.
Jednako mi je važno ostaviti vidljivim i ono što još nije razjašnjeno. Nedovršeno pitanje može biti vrijedno nasljeđe ako je jasno postavljeno. Ono sljedećem čitatelju ne određuje odgovor, nego pokazuje gdje je prethodni zastao.
Upravo tako želim promatrati i ovu stranicu: kao niz povezanih zapisa, pitanja i književnih polazišta. Dio prošlosti ostaje udaljen. Ipak, način na koji čuvamo i dijelimo ono čemu možemo pristupiti pripada našim današnjim odlukama.