Sjećanja na prošle živote: gdje počinje potraga?

Čovjek koji tvrdi da se sjeća svojih prošlih života. Ta rečenica stoji na početku stranice jer sažima pitanje koje ovdje želim otvoriti. Ona govori o tvrdnji i osobnom polazištu iz kojeg nastaje potraga.

Čitatelj joj može pristupiti s različitim očekivanjima. Netko će najprije pitati što se točno pamti. Drugoga će zanimati postoji li veza s povijesnim mjestom, zapisom ili određenim razdobljem. Treći će se zaustaviti pred samim pitanjem što takav iskaz znači za čovjeka koji ga iznosi.

Želim ostaviti prostor tim pogledima. Za početak nije potrebno da svi dođu s istim odgovorom. Važno mi je da pitanje možemo oblikovati jasno, da se ne izgubi osobni glas i da se čitatelju dopusti pratiti kako se jedna tema postupno otvara.

U njegovu je središtu odnos između onoga što doživljavamo kao vlastito i vremena koje nismo iskusili u životu koji poznajemo. Već taj odnos otvara snažno ljudsko pitanje: odakle osjećaj bliskosti s nečim udaljenim i zašto nam se određeni prostor, misao ili prizor može učiniti važnim?

Pojedinačni doživljaj najbolje čuva snagu kada je opisan vlastitim riječima, s okolnostima i granicama. Zanimljivost pitanja ne ovisi o tome da ga odmah pretvorimo u konačan odgovor. Važno je moći pratiti odakle određeni iskaz polazi i kakvu mu vezu sa zapisima ili mjestima pokušavamo pronaći.

Zato me privlači mogućnost strpljivog približavanja temi. Pojedinost može postati polazište za čitanje. Čitanje može promijeniti način na koji gledamo tu pojedinost. Između njih nastaje potraga koja zahtijeva i znatiželju i odgovornost prema onome što izgovaramo.

Kada se osobni doživljaj želi usporediti s nekim izvorom, koristan je što određeniji zapis. Što je točno bilo opisano? Kada je opis nastao? Što je osoba u tom trenutku već mogla pročitati ili čuti? Koji je podatak pronađen tek poslije? To su pitanja koja takvu usporedbu mogu učiniti preglednijom.

Jednako je važno sačuvati i ono što se ne podudara. Ako pažnju zadržimo samo na pojedinostima koje nam odgovaraju, lako ćemo izgubiti širu sliku. Dobro postavljeno pitanje treba moći preživjeti susret s podatkom koji ga mijenja.

Takav pristup omogućuje čitatelju da prati kako je pitanje nastalo i na što se usporedba oslanja. Sljedeći korak traži određeni iskaz i jasno naveden izvor; opće razmišljanje o temi ostaje uvod u taj posao. Tako pitanje može zadržati osobnu težinu i istodobno postati razumljivo nekome tko mu pristupa iz drugoga kuta.

Prepoznati sličnost između dvaju opisa može biti uzbudljivo. Ipak, sljedeće je pitanje uvijek koliko je ta sličnost određena. Odnosi li se na vrlo širok motiv ili na niz jasno opisanih pojedinosti? Postoje li druga moguća objašnjenja veze koju smo uočili?

Mene zanima trenutak u kojem iznenađenje dobije smjer. Umjesto da ga odmah zatvorimo velikom tvrdnjom, možemo ga pretvoriti u pitanje kojemu se vrijedi vratiti. Time osobni doživljaj ne mora izgubiti težinu. Dobiva mogućnost razgovora s drugim vrstama tragova.

Ta razlika važna je za cijelu stranicu. Osobni iskaz govori iz iskustva onoga tko ga iznosi. Povijesni podatak traži vlastiti izvor. Književni motiv otvara prostor zamišljenome. Kada znamo iz kojeg prostora čitamo, lakše je pratiti veze među njima.

Roman EL MAN LU ANA razvija književnu mogućnost dugog sjećanja i svjedoka koji pamti ono što su drugi izgubili. U njegovu svijetu takvo pamćenje postaje izvor sukoba, odgovornosti i ljudskih posljedica.

Ta je priča povezana s mojim interesima za prošlost i znanje. Ipak, liku pripada njegov zamišljeni život. Čitanje romana i čitanje osobnog iskaza traže da prepoznamo oblik u kojem je nešto napisano. Književna uvjerljivost proizlazi iz priče, odnosa i odluka likova.

Upravo mi je zato važna veza između ove stranice i knjige. Ovdje je moguće zastati kod određenog pitanja, usporediti izvore i razmotriti autorsko polazište. U romanu ista širina interesa dobiva ritam pripovijedanja i sudbine koje mogu otići dalje od pojedine bilješke.

Ne očekujem da će svaki čitatelj iz ove teme ponijeti istu misao. Netko će nastaviti prema drevnim zapisima, netko prema pitanju pamćenja, a netko prema književnom svijetu. Važno mi je da put između tih tema ostane vidljiv.

Moja je namjera povezati osobno polazište s trajnom znatiželjom prema prošlosti. Ono što se može potkrijepiti izvorom treba imati poveznicu. Ono što ostaje pitanje treba biti prepoznatljivo kao pitanje. Osobni glas može pritom ostati snažan i otvoren.

Na tom susretu nastaju Tragovi prošlosti: između onoga što čovjek iznosi kao vlastito iskustvo, onoga što pokušava razumjeti čitanjem i onoga što od svega toga oblikuje u priču. Čitatelj je pozvan pratiti taj put i zadržati slobodu svojega pogleda.