U ovom članku
Govori li usporedba više o drevnom tekstu ili o vremenu iz kojeg ga čitamo?
Među pitanjima koja me privlače posebno mjesto imaju opisi razornog oružja u indijskim epovima. Mahabharata, osobito Sauptika-parva, potiče čitatelja da razmišlja o moći koja nadilazi pojedinca i o odgovornosti onoga tko je upotrebljava.
Za početno čitanje ovdje je povezan engleski prijevod Kisarija Mohana Gangulija. U odjeljcima 13–16 desete knjige pojavljuje se sukob povezan s iznimno razornim oružjem i njegovim posljedicama. Broj stranice nije pouzdan putokaz bez podatka o izdanju; knjiga i odjeljak omogućuju precizniju provjeru.
Suvremeni čitatelj može u snažnim slikama prepoznati sličnost s tehnologijom koju poznaje. Ta je usporedba zanimljivo istraživačko pitanje. Da bi postala tvrdnja o stvarnoj drevnoj tehnologiji, trebala bi neovisne materijalne tragove, provjerljivo datiranje i obrazloženu vezu s tekstom.
Za književnost ostaje još jedno važno pitanje: što se događa s čovjekom koji može pokrenuti posljedice koje više ne može nadzirati? Upravo taj odnos znanja, moći i odgovornosti povezuje čitanje drevnih motiva s mojim autorskim interesom.
Prije usporedbe treba pročitati prizor
Kratki opisi Mahabharate često izdvoje samo nekoliko snažnih slika. Čitatelj tada dobije vatru, bljesak ili razaranje, ali izgubi ono što se događa prije i poslije. Mene zanima upravo povratak prizoru: tko djeluje, zbog čega, komu se obraća i kakvu posljedicu izaziva.
U odjeljku 14 Sauptika-parve Gangulijev prijevod opisuje Arjuninu uporabu oružja kojim se nastoji neutralizirati oružje Ašvatthamana. Prizor uključuje snažne slike vatre i potresa svijeta te dolazak mudraca koji nastoje zaustaviti sukob. To je opis unutar epa, s njegovim vlastitim religijskim i pripovjednim jezikom.
Kada se te okolnosti vrate u čitanje, pitanje prestaje biti samo na što nas neka rečenica podsjeća. Postaje i pitanje odgovornosti likova, odnosa straha i djelovanja te granice koju su u sukobu spremni prijeći.
Oružje koje nadilazi ratnika
Slika razorne moći privlači jer istodobno obećava nadmoć i prijeti gubitkom nadzora. U književnom čitanju upravo je ta dvostrukost važna. Ratnik može vjerovati da posjeduje sredstvo kojim će završiti sukob, a zatim otkriti da je otvorio posljedice koje više ne pripadaju samo njemu.
Prizor iz epa moguće je promatrati kao pitanje razmjera. Odluka započinje između protivnika, ali opis posljedica prelazi granice njihova odnosa. Svijet oko njih postaje ugrožen njihovim činom. Tako se osobna namjera suočava s mnogo širim teretom.
To je moje tumačenje književne napetosti prizora. Ono ne traži da se slika unaprijed prevede u naziv neke današnje naprave. Dopušta da tekst najprije pokaže što razorna moć znači za ljude koji o njoj odlučuju.
Važan je i trenutak povlačenja
Odjeljak 15 pomiče pažnju s pokretanja oružja na mogućnost njegova povlačenja. U Gangulijevu prijevodu Arjuna uspijeva povući svoje oružje, dok se Ašvatthaman suočava s nemogućnošću da učini isto. Tekst tu sposobnost povezuje s osobinama i disciplinom onoga tko djeluje.
Za mene je to jedan od najzanimljivijih dijelova čitanja. Nije dovoljno pitati tko raspolaže većom silom. Važno postaje i tko se može zaustaviti, tko prihvaća upozorenje i tko je spreman priznati da je njegov čin prešao granicu.
U takvu prizoru znanje nije odvojeno od karaktera. Sposobnost uporabe nečega i sposobnost odustajanja od njegove uporabe postaju različiti oblici moći. Ta mi je razlika književno jednako važna kao sam opis razaranja.
Što donosi, a što odnosi suvremena usporedba?
Čitatelju koji poznaje slike suvremenog rata lako je pomisliti na tehnologiju vlastita doba. Ta poveznica može otvoriti zanimljivo pitanje. No sličnost u dojmu još ne određuje značenje riječi u jeziku iz kojeg tekst dolazi niti dokazuje postojanje određenog uređaja.
Zato bih takvu usporedbu razložio na nekoliko koraka. Najprije treba izdvojiti točan odlomak i prijevod. Zatim razmotriti riječi i okolnosti prizora. Tek se potom može pitati kakva bi dodatna vrsta traga bila potrebna za tvrdnju o stvarnoj povijesnoj tehnologiji.
Otvorenost prema mogućnosti ne zahtijeva preskakanje tih koraka. Meni je zanimljivija potraga u kojoj pitanje može promijeniti smjer nego tumačenje kojemu unaprijed dopuštamo samo jedan završetak. Neobičnost teksta može ostati snažna i kada još ne znamo kako je objasniti.
Pitanje koje ostaje nakon prizora
Kada se odmaknem od pojedinih slika, ostaje mi pitanje o čovjeku koji se suočava s granicama vlastita djelovanja. Je li upozorenje stiglo na vrijeme? Što mu je u trenutku odluke bilo važnije od posljedica? Može li se odgovornost izbjeći pozivanjem na strah, neprijatelja ili vlastitu ugroženost?
Takvo čitanje povezuje drevni motiv s pitanjima koja razvijam u pisanju. Nije presudno samo što lik zna, nego što s tim znanjem čini. Njegova namjera i učinak njegova čina mogu se razići, a priča dobiva snagu upravo u tom razmaku.
Zbog toga me Mahabharata zanima i nakon što se rasprava o mogućoj tehnologiji utiša. U njoj ostaje prostor za čitanje moći, samonadzora, odgovornosti i odluke koja se više ne može jednostavno vratiti na početak.
Putokaz za vlastito čitanje
Za ove motive polazište je deseta knjiga, Sauptika-parva, posebno odjeljci 13–16. Povezani su indeks i dva određena odjeljka Gangulijeva engleskog prijevoda. Time se čitatelju omogućuje da provjeri širi prizor umjesto da se osloni na izdvojenu rečenicu.
Broj stranice potrebno je povezati s točnim izdanjem. Različit raspored teksta može promijeniti stranice, dok oznaka knjige i odjeljka daje stabilniji početak pretraživanja. Korisno je usporediti i više prijevoda, uz bilježenje izraza koji nose glavno tumačenje.
Moje pitanje ostaje otvoreno: kako sačuvati snagu drevnog opisa, a istodobno mu dopustiti da govori iz svijeta kojemu pripada? Ta napetost za mene je početak čitanja, a ne razlog da ga prekinemo.