U ovom članku
Tko ostaješ kada se mijenja sve čemu si nekada pripadao?
Na pomisao o životu koji traje kroz tisućljeća najprije se može javiti osjećaj neograničene mogućnosti. Toliko vremena za učenje, putovanja i razumijevanje svijeta. EL MAN LU ANA otvara i drugu stranu te zamisli: život koji traje dulje od poznatih odnosa nosi iskustvo neprekidnog rastajanja. Sjećanje čuva ono čemu se više ne možeš vratiti.
Važan mi je trenutak kada znanje o prošlosti postane osobno. Svjedok ne nosi samo slijed događaja. Nosi vlastite odluke, ono što je mogao učiniti drukčije i ljude čiji se život ne može ponoviti samo zato što on još traje.
Pamćenje čuva i blizinu
Velika povijest često ostaje sažeta u imenima i prijelomima. Osobno pamćenje može zadržati ono što u takvu sažetku nestane: način na koji je netko govorio, malu nesigurnost u inače čvrstoj odluci ili trenutak povjerenja koji je promijenio odnos. U književnosti ti detalji vraćaju težinu vremenu koje je prošlo.
Zbog toga je dugovječni svjedok zanimljiv i kada ne donosi novu tajnu. Dovoljno je da pred sobom vidi nešto što ga vraća gubitku koji drugi više ne poznaju. Njegovo sadašnje ponašanje tada dobiva razlog koji nije odmah dostupan ljudima oko njega. Blizina i udaljenost mogu postojati u istom susretu.
Dobra namjera ne briše posljedicu
Krivnja u ovoj priči povezana je s granicama djelovanja. Netko može vjerovati da sprječava veću nesreću i ipak drugome oduzeti nešto nenadoknadivo. Može uspjeti u onome što je planirao, a tek poslije shvatiti koliko je uska bila njegova slika uspjeha. Dobra namjera ne odgovara umjesto čovjeka koji je posljedicu morao živjeti.
Sjećanje tu postaje zahtjev koji se stalno vraća. Ako svjedok ne može zaboraviti vlastiti postupak, mora pronaći odnos prema njemu koji nije ni poricanje ni beskrajno samokažnjavanje. Priznati pogrešku znači dopustiti da ona promijeni buduće djelovanje. Samo nastaviti dalje, s istom sigurnošću, ostavilo bi njezin najvažniji dio nerazriješenim.
Identitet koji se mora ponovno upoznavati
Kada se okolina više puta potpuno promijeni, pitanje identiteta ne može se osloniti samo na pripadnost jednom mjestu. El Man Lu Ana mora kroz različita razdoblja nositi kontinuitet sebe, ali taj kontinuitet ne znači nepomičnost. Čovjek koji je nešto naučio ne ulazi u sljedeći odnos jednak onome koji je bio prije gubitka.
Zanima me koliko se može promijeniti, a ostati odgovoran za ono što je učinio ranije. Novi početak ne briše starog sudionika. U tome postoji napetost između potrebe da se živi dalje i potrebe da se sačuva istina o sebi. Ta je napetost važnija od jednostavne predodžbe junaka koji je kroz vrijeme postao nepogrešiv.
Ostaviti sadašnjosti pravo na vlastiti glas
Snažno pamćenje može postati zaklon od sadašnjosti. Ako netko svaki novi susret uspoređuje s ranijim, mogao bi prestati primjećivati ono što se prvi put događa pred njim. Drugi ljudi tada nose teret uloga koje im je dodijelila njegova prošlost. Da bi im se približio, mora dopustiti iznenađenje.
Zato je unutarnje putovanje ovog lika i učenje slušanja. Iskustvo ostaje vrijedno, ali ne smije zauzeti sav prostor odnosa. Sjećanje postaje odgovorno kada čuva prošle živote i istodobno ostavlja živima mogućnost da budu drukčiji. Takav se pomak može dogoditi u maloj odluci, prije nego što promijeni bilo koji veliki plan.