U ovom članku
Kako osobni doživljaj prostora postaje poticaj za daljnje čitanje i pisanje?
Visoko ima posebno mjesto u nastanku mojega autorskog pogleda. Knjige i predavanja Semira Osmanagića poticali su me da čitam, uspoređujem i postavljam pitanja. Posjet prostoru o kojem sam prije slušao i čitao dao je tim pitanjima drukčiju, osobnu težinu.
U ranijem autorskom zapisu opisao sam doživljaj prostora i tišine tunela. Taj osjećaj pripada mojem iskustvu. Ovdje ga bilježim kao dio puta prema priči, bez pripisivanja istog doživljaja drugim posjetiteljima.
Osobni dojam i pitanje podrijetla nekog lokaliteta pripadaju različitim razinama. Za tvrdnju o starosti ili nastanku potrebni su podaci, metode i neovisna provjera. Moj je zapis o Visokom zapis o poticaju i inspiraciji.
Dio pitanja koja se provlače kroz EL MAN LU ANA ondje je za mene dobio novu snagu. Ponekad mjesto ne donese odgovor, nego promijeni način na koji postavljamo pitanje. Upravo je taj pomak ono što želim sačuvati u ovom zapisu.
Mjesto koje je najprije postojalo u čitanju
Prije osobnog susreta s nekim mjestom već nosimo određenu sliku. Oblikuju je knjige, predavanja, fotografije i vlastita očekivanja. Visoko je za mene imalo upravo takav početak: prije dolaska o njemu sam čitao i slušao.
U tom su razdoblju knjige i predavanja Semira Osmanagića bili poticaj da se otvorim pitanjima o prošlosti i da sam nastavljam tražiti. Ovdje govorim o utjecaju na vlastitu znatiželju i nastanak autorskog pogleda.
Zanimljivo mi je razmišljati o razmaku između slike koju unaprijed izgradimo i iskustva prostora. Čovjek na mjesto ne dolazi bez misli. Sa sobom donosi ono što je već pročitao, ono čemu se nada i pitanja za koja možda još nema sasvim jasne riječi.
Kada ondje doista stojiš
U autorskom zapisu koji prati nastanak knjige opisao sam da je jedno čitati o prostoru, a drugo ondje stajati. Taj mi je susret dao osjećaj da su pitanja koja sam ranije nosio dobila drukčiju težinu.
Ne želim tu razliku pretvoriti u uputu o tome što bi netko drugi morao doživjeti. Osobni susret s mjestom može biti snažan, tih, zbunjujući ili sasvim drukčiji od očekivanja. Ovaj je zapis način da sačuvam ono što je za mene bilo važno.
To mi je bitno i kao autoru. Mjesto se u pisanju ne sastoji samo od podataka koje o njemu mogu navesti. Ono može pokrenuti novo pitanje, promijeniti ritam misli ili učiniti da se neka dotad udaljena tema vrati s većom snagom.
Tišina tunela kao osobno iskustvo
U ranijem sam zapisu izdvojio atmosferu prostora i tišinu tunela. Govorio sam i o onome što sam osobno doživio kao snažnu energiju. Tim riječima opisujem vlastiti dojam, način na koji je prostor djelovao na mene.
Postoje iskustva kojima možemo pokušati dati oblik u jeziku, a da ne tvrdimo da smo ih time prenijeli drugome. Čitatelj iz istih riječi može razumjeti nešto drugo. Posjetitelj istoga mjesta može ostati s drukčijim doživljajem. Ta razlika ne mora poništiti vrijednost osobnog zapisa.
Za mene je važan upravo trenutak u kojem doživljaj postane pitanje za pisanje. Što je u prostoru pokrenulo pažnju? Zašto neka misao ostaje prisutna i poslije? Kako o tome govoriti dovoljno otvoreno da uz vlastite riječi ostavimo mjesta i tuđem iskustvu?
Poticaj koji ostaje nakon knjige ili predavanja
Zahvalnost Semiru Osmanagiću u mojem autorskom materijalu vezana je uz potrebu da čitam, uspoređujem i postavljam vlastita pitanja. Taj mi je poticaj važan zato što je sudjelovao u putu prema priči.
Utjecaj nekoga autora ili predavača za mene ne znači da je vlastita potraga završena. On može biti početak samostalnog čitanja, povod za provjeru nečega što nas je zaintrigiralo ili razlog da pažnju usmjerimo prema prostoru o kojemu prije nismo razmišljali.
Zato u ovoj temi želim sačuvati osobnu zahvalnost zajedno s odgovornošću za vlastite riječi. Mogu opisati što me potaknulo, a zatim jasno razlikovati ono što sam doživio, ono što sam pročitao i pitanje koje tek pokušavam razraditi.
Doživljaj prostora i pitanje njegova podrijetla
Osobni zapis može objasniti zašto nam je neko mjesto važno. Pitanje podrijetla ili starosti određenog oblika traži drukčiju vrstu rada: podatke o mjestu, obrazložene metode i mogućnost usporedbe. Te dvije razine mogu postojati jedna uz drugu.
U ovoj bilješci ne želim preskočiti tu razliku. Izraz da je nešto ostavilo snažan trag u meni govori o iskustvu. Tvrdnja o tome kako je neki prostor nastao govori o predmetu istraživanja i treba vlastito uporište.
Za književno stvaranje i osobno pitanje važan je već sam susret s mjestom. On može proširiti maštu ili promijeniti pogled. Pri povijesnom tumačenju zatim ostaje potreba da se svaka određena tvrdnja razmotri u opsegu podataka na koje se poziva.
Kako je mjesto postalo dio puta prema romanu?
U svojem sam autorskom materijalu zapisao da je dio pitanja iz EL MAN LU ANA u Visokom dobio novu snagu. Ta je poveznica prije svega poveznica inspiracije. Mjesto je sudjelovalo u procesu kojim su se dugotrajni interesi i razmišljanja počeli pretvarati u književnu priču.
Pisanje mi dopušta da pitanja o čuvanju znanja, prošlosti i čovjekovoj ulozi oblikujem kroz likove. Osobni doživljaj pritom ne mora postati doslovno prenesen prizor. Može ostati u atmosferi, načinu na koji lik nešto prepoznaje ili težini koju određena odluka za njega dobiva.
Zato Visoko u ovoj zbirci ima mjesto osobnog zapisa. Ono čuva trag jednog autorskog puta i pitanja koja su se na njemu otvorila. Čitatelju ostaje sloboda da u taj prostor uđe s vlastitim pogledom.