U ovom članku
Kako bi izgledala prošlost kada bi je mogao ispričati netko tko je preživio njezin nestanak?
Svaka priča o prošlosti počinje na nekoj granici. Iza nje ostaje ono što se više ne može dozvati imenom, povezati s poznatim mjestom ili smjestiti u pouzdan slijed. U romanu EL MAN LU ANA upravo se iza te granice otvara prostor pripovijedanja. Prije prvih kraljeva i gradova koje ljudski svijet pamti, njegov je svjedok već nosio vlastitu prošlost.
To je početna mogućnost iz koje rastu drevne tajne, nestali svjetovi i pitanje što se može prenijeti kroz veliki lom. Najvažnije pritom nije samo koliko je dugo netko živio. Važno je što je iz tolikog života ponio, što je izgubio i komu se uopće još može obratiti.
Prije nego što prošlost dobije ime
Zamišljeni svijet prije zapisane povijesti ne mora biti prazan prostor koji čekaju kasniji graditelji. U njemu mogu postojati odnosi, vještine i pogreške čije je značenje izgubljeno zajedno s ljudima koji su ih poznavali. Pripovijedanje vraća težinu tom nestanku: iza velike riječi civilizacija pojavljuju se nečiji dom, rad, strah i potreba da se ostane živ.
El Man Lu Ana povezuje takvu prošlost s razdobljima koja čitatelj prepoznaje. Ono što je za druge početak njemu može biti nastavak. Pred tim se nesrazmjerom otvara napetost: kako govoriti o nečemu za što su nestali i jezik i zajedničko iskustvo? Samo sjećanje još ne daje način da se ono podijeli.
Katastrofa mijenja i ono što preživi
Velika katastrofa u književnoj priči ima posljedice dulje od trenutka razaranja. Može prekinuti niz učenja, odvojiti ljude od mjesta koja razumiju i pretvoriti svakodnevno znanje u nešto što sljedeći naraštaj mora ponovno otkrivati. Preživjeli tada ne spašavaju samo vlastito tijelo. Pokušavaju odabrati što će ponijeti kada sve nije moguće sačuvati.
Zanima me taj izbor. Predmet se može prenijeti, a njegova svrha zaboraviti. Zapis može ostati čitav, a izgubiti čitatelja. Čovjek može zapamtiti postupak, ali bez drugih ljudi više nemati uvjete da ga ponovi. U takvim se razlikama krije prostor za roman o znanju koje nadživi svijet kojem je pripadalo.
Svjedok među ljudima koji počinju iznova
Onaj koji pamti ima prednost, ali i teškoću koju drugi ne vide. Ne može zahtijevati da mu vjeruju samo zato što zna više. Mora pronaći riječi, pokazati se u postupcima i prihvatiti mogućnost da će ga netko odbiti. Prošlost koju nosi može mu pomoći da razumije opasnost; ne može unaprijed živjeti tuđi život.
Zbog toga je prijenos znanja u ovoj priči i odnos povjerenja. Nije dovoljno sačuvati sadržaj ako se pritom izgubi čovjek kojemu je namijenjen. U trenutku kada svjedok počne odlučivati umjesto drugih, njegova zadaća dobiva drukčije lice. Čuvanje se približava upravljanju.
Drevna tajna kao početak ljudskog sukoba
Tajna o davnoj prošlosti privlači jer obećava drukčiju sliku poznatog svijeta. U EL MAN LU ANA ona pokreće i pitanje odgovornosti. Ako bi netko znao da se određena pogreška već dogodila, koliko bi daleko smio otići da spriječi njezino ponavljanje? Bi li iskustvo ranije katastrofe opravdalo oduzimanje tuđeg izbora?
Tu počinje sukob koji se prenosi kroz razdoblja. Drevni svijet daje mu dubinu, a odluke prema živim ljudima daju mu težinu. Čitatelj može krenuti za tragom nestale civilizacije, a zatim se zateći pred mnogo bližim pitanjem: kako ostati odgovoran kada vjeruješ da si jedini koji se još sjeća?